utorak, 16.06.2009.
(Ne)slavni povratak...
Veliki pozdrav svima!!!
Kao prvo htjela bih se ispričati zbog dugog izbivanja, ali jednostavno bila sam spriječena, što tehnički, što osobno... Nadam se da ćete me razumijeti...
Uglavnom obećajem da ću od sada redovito pisati posteve zato što trenutno imam vremena napretek a i inspiracije također... Naravno sve one komentare koje nisam prije vratila sad udvostručujem!
Pa da sad počnem o čemu sam već odavno trebala nešto napisat, nastavak na zadnji post...
Alex...
Sve je završilo, nakon onog događaja više se nismo čuli... Mnogi su mi govorili da mu je žao, da se kaje... Meni to nikad nije rekao, samo mi je jednom poslao poruku koja je kao bila zabunom poslana... Ja sam krenula dalje,ali nije to to... Jedan dio mi fali, fali mi moj Alex... Zapravo počele su se događati čudne stvari od našeg prekida, on se sve manje družio sa svojim frendovima, da bi zadnjih nekoliko mjeseci ispalo da više ni ne izlazi s njima... Uopće ga više ne viđam, zadnji put sam ga vidjela prije dva tjedna na koncertu, onako u prolazu, skoro ga nisam ni skužila... Kasnije sam ga tražila, ali ga nisam našla... Bilo mi je teško... Čak sam u jednom trenutku pomislila da odem do mikrofona i kažem mu pred svima da mi nedostaje... To bi stvarno bila glupost! Nadam se da ću ga još koji put vidjet....
Ovo ljeto sam odlučila iskoristiti najbolje što mogu, donijela sam neke odluke i poželjela si nešto lijepo... Evo mojih želja:
1. Otići kod osobe koja me promjenila
2. Postati Alexova prijateljica
3. 5x pobjeći od kuće
4. Izaći svake subote
5. Ne dopustiti nikome da me povrijedi
6. Pročitat i napisat sve lektire za 3. razred
7. Otići na koju utakmicu da napasem oči
8. Proći najmanje 200km biciklom za cijelo ljeto
9. Najmanje 20x otići na bazen
10. Nekoga istinski zavoljeti i pokazati mu da mi znači
Eto ljudi toliko od mene, komajte mi, recite mi svoje mišljenje, želje ili nešto drugo vaš izbor... Do idućeg puta svima želim da uživate i dobro se zabavljate!!!!!!
- 19:45 -
Komentari (47) - Isprintaj - #
nedjelja, 08.03.2009.
O Alexu
Evo da i ja napokon napišem novi post, iako baš i nemam inspiracije... Ako vam se da dajte vi neke prijedloge za idući post! Jedina tema koje se trenutno mogu sjetiti je moj bivši pa ću o njemu. U ovom postu je on Alex! Onog dana kada smo se upoznali, ja sam bila zagrijana za njegovog frenda, a njega baš i nisam previše primjećivala. To s nama je krenulo nakon par subota, kad su svi počeli govoriti da se ja njemu sviđam. On je inače prosječan dečko, nije neki maneken, ali ima nešto dobro i neiskvareno u njemu zbog čega me zaintrigirao. Zaboravih napomenuti, užasno je sramežljiv tako da sam ja poduzela prvi korak i poljubila ga. Bio je to onako nevin poljubac i kratko je trajao... Od onda smo mi bili u nekoj vezi, viđali smo se jako rijetko zato što ne idemo u istu školu, a živimo na nekoj pristojnoj udaljenosti tako da nam nikad nije palo na pamet da se nađemo na pola puta. Naše druženje je uglavnom bilo subotom, u njegovom društvu, ponekad i ne baš nešt ugodno, ali svejedno svaki trenutak s njim mi je puno značio. Tu sad dolaze one stvari nakon kojih ništa nije isto... ljubomora i alkohol... njegovi prijatelji... Inače dragi dečki, ali to cijelo društvo je ovisno o alkoholu, oni se jednostavno svake subote ubiju u alkoholu. Pivo, vino, žestice, ne biraju... Ono što bi inače bila zajebancija, to je kod njih izgledalo jako ozbiljno i tako su oni počeli pričati nekakve gluposti o meni onako kao iz zajebancije, i koliko god da sam to ja pokušavala opravdavat Alex je naravno vjerovao samo njima, što donekle i shvaćam jer ipak mene nije poznavao ni godinu dana, a njih poznaje cijeli život. Uz sve to dogodilo se još nešto, za mene totalno nebitna stvar, ali za njega očito nešto jako važno. Jedan dan sam markirala prva tri sata, mislim imala sam ispričnicu, a nije mi se išlo na nastavu jer sam baš tad trebala odgovarat jedan predmet, pa zašto onda da ne iskoristim to. I tako sam otišla u školski birc na kavu, a tamo je bio i jedan Alexov prijatelj pa smo sjeli zajedno. Mislim tko ne bi tako isto napravio, ja i on sami u bircu, poznajemo se i zašto ne bi zajedno popili kavu?.! Očito da mi je to bila najveća pogreška... Od tada mi se Alex jako rijetko javljao, sve do jedne subote kad sam mu poslala poruku na koju ni nisam dobila odgovor. To me iznenadilo jer mi je inače uvijek nešto odgovorio pa makar i jednom rječju... Kada sam kasnije došla u jedan birc vidjela sam ga za šankom sa svojim prijateljima, naravno da sam otišla do njega, a on me jednostavno ignorirao. Ne mogu opisati taj osjećaj, ja sam stajala kao ukopana, htjela sam istog trenutka otići od tamo, što dalje, ali nisam mogla. Te večeri sam napravila takvu budalu od sebe da je to užas, pričala sam s njegovim prijateljima koji su me ismijavali, svaki put kad bi njemu uputila neku riječ, on bi pokazao na mene kao da sam tamo neka luđakinja koju prvi put vidi u životu! Bila sam toliko povrijeđena... Poljubila sam ga, uzvratio je... Zašto? Kad sam ga pitala zašto se tako ponaša, rekao je da je čuo da sam ja s njegovim prijateljem (s onim s kojim sam bila na kavi). On se to usudio reći nakon svega što sam ja te večeri doživjela, toliko poniženje zbog jebene kave... Kao da bih stajala s njim tamo da imam nekog drugog! Kad mi je napokon bilo dosta svega, samo sam ga pitala da li je između nas gotovo. Njegov odgovor nije bio riječima već mahanjem glave. Mislim ono, tko još prekida s curom na takav način??? Tražila sam konkretan odgovor, da ili ne? I dobila sam ga; da- to je bio odgovor... Bilo je vrijeme da se maknem, otišla sam van... Trebala sam suze, nije ih bilo, samo su pahuljice snijega hladile moje ugrijane obraze... Taj trenutak, bez osjećaja, potpuno neutralno... Lažan osmijeh na licu samo da izbjegnem pitanja na koja nemam odgovor.
Teško sam se pomirila s tim... Jučer opet subota, ja kod kuće, probudim se u dva sata vidim jedna nova poruka, totalno iznenađenje... Alex... Srce mi kaže da odgovorim, razum se protivi... Slušam razum jer nikad nije kasno... Vjerujem da bi slijedile isprike, prihvaćanje istih, pomirenje... Zaslužuje li oprost?
- 19:29 -
Komentari (195) - Isprintaj - #
subota, 14.02.2009.
Sretno Valentinovo!
Eto ovo je post koji posvećujem svim zaljubljenim ljudima, onima koji su to nekad bili i onima koji će to postati! Želim Vam sve najbolje, da se lijepo provedete s voljenom osobom a ako već i nemate nekog takvog onda u krugu vaših najdražih, da barem na ovaj dan zaboravite na sve loše i pogledate na život s one ljepše, svijetlije strane...
Baš mi je jučer prijateljica rekla par mudrih riječi, a među njima sam izdvojila ono što mi se najviše svidjelo: ''Život je ružan, našminkaj ga!'' Eto mene su te riječi potakle da se sjetim svih lijepih i pozitivnih stvari u životu i mogu vam reći da ih je bilo jako puno.. Znam da ih i u vašim životima ima puno, neke od njih su već zaboravljene, možda zbog načina kojim se danas živi, ali stanite bar na trenutak sa svim što ste radili do sad, prekinite sve ružno što vas je pratilo i pomislite na te stvari koje su vas nekad ispunjavale, koje su vam donijele sreću u život i sigurno ćete se osjećati bolje!!!
Još jednom sretno Valentinovo svim ljudima i velika pusa od mene!
Ljubav je tajanstvena moć koja pokreće dušu čovjeka i cijeli svijet. Sretni su oni koji svijet oko sebe promatraju zaljubljenim pogledom ili očima ljubavi. Sretni su oni koji svoju ljubav poklanjaju i dijele sa drugima. Uvijek postoje ''zvijezde padalice'' i ''zvijezde radosnice'', ali vi nemojte dozvoliti da se svjetlost ugasi u vašim očima. Zagledajte se u ljubavno nebo, u osobu koju volite, u svoju dušu i vidjeti ćete svoj svjetlosni put!
Volim te!
Miluji te!
I love you!
Ich liebe dich!
Ti amo!
Ya tebya liubliu!
Ljubim te!
Te quiero!
Je t'aime, Je t'adore!
- 15:52 -
Komentari (120) - Isprintaj - #
subota, 07.02.2009.
Prijateljstvo, ljubav...
Što je to, pitam se posljednjih dana! Može li netko tko je više puta osjetio nož u leđima i dalje vjerovati ljudima? Ne znam, tražim odgovor svuda… mogu li ga i dobiti? Ljudi… mrzim ih! No koja korist od mržnje? Time si samo razjedam srce, a duša mi je opet pusta. Imam li uopće dušu, ima li je osoba koju volim, koja me tako ubija? Moje riječi ništa ne vrijede, bolje šutim. Svoje misli i osjećaje govorim samo onima koji me žele čuti, ali bojim se da više nema takvih ljudi. Da li ih je ikad uopće bilo u mom životu? Lutam… tražim nepostojeće, nadam se nemogućem. Zašto me svi lažu?... ljudi su obične kukavice! Želja za osvetom… taj gorak osjećaj koji nosim u sebi. Postaje pretežak za mene. Možda mi suze pomognu, puštam ih, neka teku… ja ih pijem… no, vrijedi li plakati? Suze nisu lijek… izvana jaka, a unutra totalno slomljena, to sam ja... Moje srce je puno otrova. Taj otrov je sladak. Osjećam kako me ubija. Sjećam se… nekad sam voljela, razočarala sam se, krenula sam dalje. Srce mi je bilo ranjeno i počelo se oporavljati, ali je sudbina bila okrutna prema meni, uništila me do kraja. Cijeli moj svijet se srušio, sve lijepo se raspalo u milijun komadića, više nemam nikoga, gubim volju za životom… hladne ruke svakoga dana, tijelo drhti, više ne osjećam toplinu sunca. Svake noći sve usamljenija, moj put je mračan… bol je sve jača i veća. Više nemam osjećaja nizašto. Samo jedno me drži, nada… I dalje se nadam, barem još jednom želim osjetiti toplinu zagrljaja voljene osobe, otisak nečijih usana na mojima. Nekoga tko me iskreno voli, tko daje život za mene. Misli li tko na mene kad sunce zađe i mjesec izađe, kad moje srce počne krvariti odbačeno od svih… Kakav je to osjećaj biti voljen…?
- 10:52 -
Komentari (104) - Isprintaj - #
subota, 24.01.2009.
O onome koji me promjenio... O anđelu...
Upoznala sam ga prije godinu i pol. Godinu dana on nije imao neko veliko značenje u mom životu, bio je kao i svi ostali, iako je od prvog dana postojalo ono nešto zbog čega je ipak bio posebniji, ali ja o tom nisam previše razmišljala sve do prije četiri mjeseca. Nakon dužeg promatranja njegovog ponašanja i pokreta shvatila sam da se zaljubljujem u njega. Moje oči su bile zadovoljne samo kada su njega vidjele. Iako sam se od prvog dana pomirila s tim da između nas nikad ništa ne bi moglo biti jer su razlike nepremostive, svaki put kad se nađe ispred mene moja luda glava pomisli na to kako bi bilo samo da me zagrli, samo da me uhvati za ruku, da isprepletemo svoje prste, da naslonim glavu na njegove grudi i tako ostanemo vječno. Samo to... Danas već mogu reći da ja tog čovjeka zaista volim. Volim svaku njegovu crtu lica, njegove smeđe oči u čijoj dubini se nazire tuga, njegov osmijeh koji je nešto posebno, jednostavno neopisivo... Svakim savijanjem svojih usana u nježni luk on u meni budi erupciju osjećaja. Njegov glas, kao nježna melodija koju bih mogla slušati cijeli dan i nikada mi ne bi dosadila, ima tako smirujuć učinak. Svaka njegova izgovorena riječ će vječno ostati urezana u mom srcu, svaki njegov pokret, način pisanja... Zbog njegove dobrote ja sam zauvijek promijenila neke svoje stavove i ciljeve u životu. Uistinu on me u potpunosti promjenio, a tjedno s njim provodim samo dva sata.
On je zapravo moj anđeo bez kojeg neću moći živjeti kada se rastanemo... Zauvijek...
- 19:04 -
Komentari (163) - Isprintaj - #
četvrtak, 22.01.2009.
Na svijetu nema ničeg iskrenijeg od dječjeg osmijeha!...
Ovo su male osobe koje mi puno znače u životu! Kad vidim osmijeh na njihovim licima zaboravim na sve ružno što nosi dan...
- 16:05 -
Komentari (60) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 19.01.2009.
MoJ pRvI pOsT
Za početak bih samo htjela reći da je ovaj blog mojih ruku djelo i svaka riječ koja bude napisana će biti moj život. Sviđale se vama moje riječi ili ne, slobodno napišite svoj komentar, ja ću prihvatiti svaki bio on dobar ili loš.
ZAŠTO TOLIKO ŽELIMO LJUBAV?
I kad znamo da će nam biti teško
i da će nas ponovno boljeti.
Al' što je život bez snova,
bez nade u bolje sutra.?.
Žalosno je samo što neki od nas,
samo u snovima i žive,
a nada u bolje sutra ostaje samo nada.....
- 19:04 -
Komentari (25) - Isprintaj - #